Priča o 2022.

Nekad je kazalište, u koje su moje generacije išle kao djeca, većinom bilo prašnjava sjena klasika, prepričana doslovnost poznatih predložaka, bez ikakve diversifikacije mlade publike. Djeca su bila djeca, a odrasli su bili odrasli. I djeca svih uzrasta gledala su priče za malu djecu. Ili predstave za odrasle. Čast iznimkama.

Iz moje današnje perspektive kao autorice, ali i „publike s djecom“ imam dojam da kazalište za mlade, mlađe i najmlađe neizmjerno napreduje. Nije riječ o demantiranju pesimizma sjećanja već o istinskim pomacima u kvaliteti, brojnosti i raznolikosti. Sadašnje predstave prerastaju svoje dobne odrednice i brišu gornje granice ciljanog uzrasta pa i mnogi odrasli vole gledati predstave za djecu. S druge strane djeca nisu više samo djeca nego konkretan uzrast koji ima svoj kazališni sadržaj i mimo lektirnih naslova. Riječ je i o sve većoj, čak polako prevladavajućoj prisutnosti novih domaćih naslova, reinterpretacija i autorskih projekata u ponudi kazališta za djecu.

Taj dojam učvrstio mi se i ovogodišnjom selekcijom. S velikim veseljem i zanimanjem uspjela sam većinu od 20 prijavljenih naslova pogledati uživo i to u društvu uvijek prepunog gledališta. Danas to više ne uzimam kao gotovu stvar. Svako popunjeno mjesto u publici bez sjedala razmaka, gledajući kroz optiku nedavne prošlosti, predstavu čini posebnom i svečanom. Osjećam potrebu to zapisati prije nego ovaj osjećaj zahvalnosti ne padne u sjenu novih iskustava.

Prvim pogledom bačenim samo na naslove svih prijavljenih predstava primjećuje se već spomenuta potreba za novim sadržajem, ali i izvedbenim formatima. Glavninu naslova čine praizvedbe koje se ne oslanjaju na postojeće ili već izvedene predloške. Također, nisu baš za najnajmlađe. 

Specifičnost današnjeg trenutka, prema ovakvoj analitici hrvatske drame za djecu, ogleda se u potrebi za što direktnijom komunikacijom s uzrastom djece iz viših razreda osnovne škole. Ne bih rekla da je to slučajno, dapače, upravo su te generacije formativno bile prikraćene u proteklom razdoblju i ovakva kazališna proizvodnja je odgovor na njihova pitanja koja se svakom novom virtualnom ekstenzijom eksponencijalno množe. Budući da dobro kazalište uvijek propituje trenutak u kojemu se događa, ovogodišnja selekcija je spektar koji je, osim samom kvalitetom predstava, definiran izvedbenom i poetskom eklektikom što je pandan složenosti konkretnog vremena, predstava nastalih 2022.

Predstava „Dislike“ Petre Cicvarić u režiji Peđe Gvozdića gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca doslovan je primjer intervencije u svakodnevicu smartphone generacije. U formi prezentacije i direktnog pozivanja na dijalog s publikom (koji ne izostaje) ona problematizira nasilje na društvenim mrežama. Broj djece i mladih pogođenih ovom relativno novom vrstom zlostavljanja iz godine u godinu sve je veći, a „Dislike“ dobro locira da se rješenje problema traži u suosjećanju.

„Bijeli klaun“ Damira Miloša u režiji Maje Kovač i produkciji kazališne družine Novi život vrlo poetično prilazi problemu različitoga, drugačijeg pojedinca u svijetu kojemu se teško prilagoditi. Živjeti u cirkusu, a ne vidjeti boje nije lako, a taj osjećaj je vješto prenesen u likovnu estetiku predstave koja živi na više planova i razvija se svakom novom osjetilnom senzacijom.

Nakon „Bijelog klauna“, drugi naslov nastao prema književnom predlošku ove selekcije je „Duga“ dječjeg kazališta Dubrava. Tekst je prema motivima Dinka Šimunovića napisala Dina Vukelić smještajući glavnu junakinju Srnu na školsko igralište. U formi monodrame današnja djevojčica propituje ono što je pročitala, uspoređujući svoj osjećaj različitosti sa Srnom iz lektire. Takav pristup aktualizira i današnje rodne stereotipe poput onih da djevojčice ne igraju nogomet, a suvremena Srna, spletom sretnih događaja i dubinom vlastitih uvida, iskupljuje onu tragičnu, Šimunovićevu. 

O predstavi „Drvljaci“ Patrika Gregureca u režiji Vanje Jovanovića i produkciji Kazališne družine Pinklec teško je nešto napisati, a pri tome ne odati prave dimenzije sadržaja. Riječ je o jednoj o onih priča koje mogu u posljednjim minutama rasplakati gledalište, a nasmijati ga u mnogim trenucima prije. Svijet nastao od vješalica, odjeće i svakodnevnih predmeta bez ikakvih prepreka prihvaćamo kao naš i u tome leži kazališna čarolija ove predstave čije junake još dugo nakon aplauza imamo potrebu zaštititi. Od onoga čega se i sami bojimo.

A sada ipak nešto i za najmlađe. „Mrljek i Prljek“ Gradskog kazališta lutaka iz Rijeke nastali su prema slikovnicama Jelene Pervan koje je vješto dramaturški objedinio redatelj i autor David Petrović. Djeca su danas više nego ikad suočena s morem informacija o nevidljivim bićima koja uzrokuju razne bolesti, ali dvojica neodoljivo šašavih antijunaka iz svijeta bakterija i virusa mogu objasniti kako se od njih zaštititi. Priča se jednim dijelom odvija i na doslovno mikroskopskom planu pa je likovnost sićušnih čudovišta također snažan adut ove predstave koja je nenametljivo edukativna i urnebesno zabavna.

Tehnokracijom i lažnim vrijednostima bavi se predstava „Alo to sam ja“ Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata iz Gradskog kazališta lutaka u Splitu. Unutar osuvremenjene likovnosti i pročišćenog izvedbenog koda ova igra propituje društvenu dinamiku današnjih igrališta i način uspostave autoriteta među vršnjacima. To čini metodom pokušaja i pogrešaka i, naravno, uz pomoć publike koja je slično kao i u predstavi „Dislike“ direktno uključena u dijalog s predstavom. 

S druge strane spektra ovogodišnje selekcije nalaze se dvije predstave autorice i redateljice Tamare Kučinović koje suptilno emotivnim vokabularom komuniciraju s izazovnim trenucima odrastanja.

„Divlji konj“ Božidara Prosenjaka iz Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku je uistinu poetska drama iznimno ujednačene igre koja osim izborom pjesama, tijelom, glazbom i glasom govori čak i šutnjom. Alegorija o prevladavanju „neprijatelja u sebi“, povratku nježnosti i pronalasku svoga mjesta pod zvijezdama vrlo je plemenita uputa koja ovom predstavom proširuje i nadograđuje književni predložak te otvara nova prostranstva obavezne lektire.

U Dječjem kazalištu Subotica Tamara Kučinović osmislila je autorski projekt „Ne idi daleko“ koji razmišlja o duši i gubitku, teškim temama koje kazalište za djecu i mlade uglavnom zaobilazi. Nije tajna da mnogo djece ima duboke misli i strahove već od vrlo rane dobi, misli koje ih uznemiruju čak i bez iskustva osobne traume. Ova predstava tako može biti vodič kroz inherentnu tjeskobu uzrasta 12+ , ali i upozorenje starijima. Kad živ čovjek izgubi dušu, možda je netko izgubio (sretno) djetinjstvo. 

I na kraju svog zadatka selektorice, koji je tek početak festivala, mogu samo svim predstavama zaželjeti dug život s punim gledalištima, a našoj mladoj publici sreću i ispunjene potencijale. Odrasti nikada nije bilo jednostavno pa tako ni sada, a kazalište može otvarati dijalog i pružati utočište. Pristupajući svojoj publici odgovorno i s poštovanjem, vjerujem, gradimo čvršće temelje i nosive zidove svijeta koji se sve jače trese.

Ana Tonković Dolenčić